.end then, a whole new world.
Jučer se nešto dogodilo. Nešto neobično. Nešto neočekivano.
Jučer je bilo lipo. Pomalo tužno. Bila je srida. Bilo je vremenom ograničeno.
Jučer je On bio ovdje. U mome gradu. Sa mnom.
Dok sam ulazila u dvoranu, nisam ni razmišljala o tome da ćemo se vidjeti. Zapravo, kolika je uopće bila mogućnost da pričamo? (Takve misli su mi prolazile glavom.)
Kad ono, prvo što sam vidjela bio je on, na bini, sa svojom gitarom. Još uvijek jednako čupav. Još uvijek jednako simpatičan. Opet isti osjećaj.(Kako je to uopće moguće?)
Potom sam doznala da su zadnja grupa koja nastupa. Pomislila sam kako se uopće nećemo vidjeti i odustala iste sekunde. Odlučila sam se zabaviti, bez obzira na sve. Jer, ja nisam došla zbog njega.(Nekako sam si nesvjesno ovo stalno ponavljala da se uvjerim da je doista tako.)
Ipak, u jednom dijelu večeri sam otišla do prijatelja.
-Imam moralne dileme.
-Moralne ili ljubavne?
-Daj, reci mi što da radim.
-Pa odi mu se javiti.
-Ali, on nije više ovdje.
-Eno, tamo sjedi sam.
-Ne mogu otići do njega.
-Moraš.
S nekim neobičnim strahom, zaputila sam se prema njemu.
-Bok, sjećaš se mene.
-Naravno.
Pružila sam mu ruku( nemam komentara), a on me pozvao da sjednem pored njega. Slušali smo drugi bend i pričali. Zadnji put smo se vidjeli prije 2 mjeseca. Bilo je čudno. Ali, ugodno čudno.
Nekoliko puta me plašljivo zagrlio. Kao da se boji. (Nisam li se i ja bojala tog susreta.)
-Lipo je vidjeti te.
-A tek tebe.
Obožavam taj osmijeh. Tako je poseban.
Bili smo skupa nekih 40-ak minuta. U razgovoru, osmjesima, gurkanju.
Primjetila sam da me cijelo vrijeme gleda kao da će me poljubiti.( Čudno je kako sam zapamtila taj pogled.) Znala sam da me neće poljubiti, pogotovo kada je moj prijatelj sjeo do nas.
Bilo je loše organiziran koncert, sve je kasnilo, oni su trebali biti zadnji.
-Morali bismo ići, stari mi se ujutro diže rano.
Ove riječi su me izbacile iz takta, nisam htjela otići. Htjela sam još sjediti kraj njega, htjela sam ga opet vidjeti na stageu, jer nije isto na koncertu i na probi. Ma, zapravo, više ni sama ne znam što sam sve htjela u tom trenutku, znam samo da nisam htjela otići.
-Moram ići.
Šapnula sam mu na uho.
-Razumijem te, ipak imaš školu sutra.
Ovaj put kašnjenje doma nije dolazilo u obzir. Njih je taman pozvalo iza stagea da im otkaže koncert.
Pogledali smo se.
-Upiši mi broj. Možda se uspijemo vidjeti sutra.
Nespretno sam zgrabila mobitel i napisala broj. Ruka mi se tresla i u neku ruku sam bila izgubljena. Nikad prije mi se to nije dogodilo s nekim, pogotovo kad sam ga vidjela drugi put, ne prvi.
Zagrlio me.
Ispod nasih dugih kosa, ostavila sam mu jedan poljubac na obrazu. Osjetila sam kako su njegove usne presle po mome.
Bio je to neopisiv osjećaj. Jednostavno, kao da sam mu upala u ruke, kao da je baš građen da mene zagrli. Tako lijepo. Tako kratko.
Nije bilo poljupca. Bilo je previše ljudi. Možda zvuči glupo, ali bilo bi još teže da smo se poljubili tamo, pred svima. Draži mi je kao mala slatka tajna.
-Ne moraš shvatiti kao obavezu želju da te sutra vidim.
-Ti si ludica, znas?
I opet pogled. Taj prokleti pogled od kojeg moje srce prestaje pumpati krv u venama.
Zagrlili smo se.
I svemu je došao kraj.
... and there's no mountain too high, no river too wide...
.hello there, the angel from my nightmare.
Pink Floydi u pozadini. On na msnu. Sasvim lijepo, sviđa mi se takvo odvijanje situacije.
Razgovor je ležeran, bez nekakve obaveze. Ja radim svoje, on radi svoje, svakih par minuta razmijenimo par poruka.
Takav odnos mi se sviđa.
Inače mi nije tako, obično se tjeram na razgovore i nemam volju za pričom, no otkako sam našla nekoga s kim mogu komunicirati točno onako kako mi se sviđa, zadovoljna sam. I pričljiva.
Trenutno se bavi vježbanjem pjesme od Queena. Baš napeto, ima dobar odabir muzike.
A što ja radim? Ma ne, ne buljim u tu malu ikonicu koja tu i tamo ponarančasti. Pišem neke stvari, ubijam vrijeme. Ne spava mi se. Ne sanja mi ga se, opet. Onda se jutrom budim tužna.
San je ipak san.
...we can live like Jack and Sally...
.keeping it real.
Smiješan je način na koji pričamo. Ima nešto lijepo u toj neobaveznoj ćakuli. Nema pritiska koji mi se inače nabija kada mi se netko svidi. Jer znate ono, treba sve napraviti odma, uvatit osobu jer ti se sviđa i ponit je kući ka trofej. A meni se baš jako sviđa ovo. Mada ga čak ne mogu ni vidjeti. Osim na slikama.
Ma zapravo, te slike su baš zle. I tako je smišan na njima. Točno onoliko da me podsjeti na onu večer. Uvijek ta večer. Valjda je tako kad s nekim imaš samo jednu večer za uspomene, onda pamtiš svaki detalj. Mrzim te detalje koji ukazuju na to koliko je netko simpatičan i drag.
Uopće mi nisu napeti ti dragi i simpatični momci, ubijaju me u pojam. Tj. taj jedan. Ovdje su ljudi uglavnom, mainly , budale i nemaš grižnju savjest što si bitch. Ali, kad pričam s njim, imam osjećaj da uopće ne bih mogla biti bitch. Totalno je drukčiji od ovih ovdje.
Mislim, smiješno mi je kad gledam ljude koji su u nekim bendovima koji su poznati u neka četiri zida, a misle da su frajeri. A on, on se stvarno može umisliti, ali uopće nije takav.Ne još, bar se nadam da neće postati takav. Ovakav mi se sviđa.
Ne volim dečke kojima je glazba izlika da kupe cure.
No sviđaju mi se oni kojima je cura izlika da sviraju.
Sviraj, sviraj, imam osjećaj kao da te mogu čuti...
...and than, the world stopped...
.never be alone.
Nedjelja je ujutro. Knjiga u rukama. Pogled na vedro nebo i sunce. Sok od naranče na stolu. I najljepši bakin kolač pokraj njega. Idila.
Sanjala sam neki jako čudan san. No, jako lijepi. Bila je to neka situacija gdje nas dvoje sjedimo i pričamo, sve naše razgovore vrtimo uživo. Gotovo pa da mogu osjetiti miris mora u ljetnoj večeri, na plaži punoj oblutaka. Negdje tamo, skriveni od pogleda znatiželjnika. Nešto čisto, predivno i nevino. Nešto iskreno.
Uistinu se trudim ne misliti o sedmom mjesecu, ali ne mogu odoliti. Previše mi je u glavi, mada ga pokušavam izbaciti iz nje.
Gledala sam "Kralja Arthura" i zaključila da sliči na jednog od vitezova. Mislim, možda i ne liče, ali za mene liče. Uglavnom, da ne odugovlačim, nije sad bitan vitez.
Nedjelja je ujutro i nismo normalno pričali već par dana. Uglavnom smo izmijenili dvije rečenice, ali dovoljno simpatične da imam dojam da to napreduje. On ima posla, ja imam svojih briga, ne zamaram se oko toga koliko pričamo. Ako je suđeno da pričamo puno, pričat ćemo puno.
Bitno mi je da on pokazuje želju da se vidimo što prije.
Žao mi je samo što ne mogu doći 5.5... Kad bih bar mogla imati astralnu kap.
...wondering...
.I stood underneath an orange sky.
-Ej, stara mi je na kompu, dobro da sam te skužio.
Jedna jedina rečenica je promijenila tijek moje večeri. Shvatila sam da mi nije potrebno konstantno pričati s njim, ponekad mi jedna ovakva rečenica znači više od tisuću drugih. Nakon one rečenice sam izašla van, otišla na pivu i cijelu večer frendu pričala o njemu.
Ponekad mi treba tako malo da budem sretna. Možda se ovo i može nazvati zaljubljenošću. Nisam sigurna.
Kad ćemo se opet normalno dopisivati? Nemam pojma, ali nema veze, ionako imam toliko obaveza da je bolje da sta manje budem na kompu(mada, opet sam ja sve svoje slobodno vrijeme na kompu).
I tako ja, zaljubljeno ili samo ludo, odlazim učiti za svoje srednjoškolsko obrazovanje.
Neću misliti na njega, bar ne previše. :)
...play with fire...
.yes, I've had a dream.
Svijet postaje sve hladniji, ljudi su sve više nalik sjenkama. Ponekad se uhvatim kako prolazim kraj izloga dućana i kada se pogledam, vidim samo sjenku, prebrzu da ju uhvatim pogledom, opet negdje žuri, a nikad ne stiže na vrijeme.
Ljudi su se otuđili jedni od drugih, sveli smo komunikaciju na internet i telefone, sms poruke. Više ne pričamo uživo, jer nemamo o čemu, sve se svodi na teme koje se ponavljaju, ništa se ne događa. Svi samo hvataju konce svoga života, a on im prolazi pred očima. Kako svima, tako i meni. Ne volim onaj osjećaj hladnoće kada prođem kraj ljudi, kao da nismo ljudska bića već statue s višim ciljevima zbog kojih odbacujemo sve, pa i ponos ako treba.
Zaljubljeni smo u svoj odraz u ogledalu, mislimo samo na sebe, mada govorimo da su nam drugi bitni. Bitni su nam onoliko koliko nam trebaju, istina je možda okrutna, ali je takva i ne može se promijeniti. Sa razumom i osjećajima dobili smo i ludost i mane. Možda nije ni loše, ludost je samo izlika za biti normalan u svijetu klonova.
Nemamo vremena za sebe, nemamo vremena za sadašnjost jer smo zaokupljeni prošlošću i budućnošću. Kao da tragamo za smislom života, a onda shvatimo da nismo uopće živjeli, a nije li jedini smisao života upravo to, da ga imamo i koristimo najbolje što možemo.
Svijet se nalazi u općem kaosu, i svi su svjesni toga, ali se vole praviti da je sve u redu. Ratovi će sami prestati, ozon će se obnoviti, Sunce će vječno sjati, nafte će uvijek biti, pitke vode imamo na hektolitre...No, u stvarnosti, vodimo bitku s vremenom koju je nemoguće dobiti.
Jesu li prije ljudi bili sretniji, ili smo uvijek bili ovakvi i to je ta povijest koja se ponavlja? Nemam odgovore na pitanja koja si postavljam. Ipak, nemam ni namjeru provesti život tražeći ih. Mislim da mi se više isplati živjeti ga.
...in your love my salvation lies...
.me gustas tu.
Dakle, nakon kronične neispavanosti, provedene gledajući u ekran moga kompjutora i dok je je ista pjesma bila na repeat, ja mogu s ponosom reći da se osjećam dobro. Ili bar da sam se osjećala i lošije.
Uistinu mi je mučno više, misliti se oko svega što se događa, razmišljati o svim tim minusima, ali i silnim plusevima, jer ja nikad ne poludim ovako, a sada jesam, i to nepovratno.
Popodne smo proveli pričajući dok sam bila na informatici u školi. No, navečer se nismo čuli i mene je izluđivala njegova ikonica na msnu, a bez poruke. Nakon prvog javljanja, a njegovog neuzvraćanja, prestala sam.
Možda nije bio on, kažu svi ti ljudi koji su upućeni u situaciju. Meni nije bitno tko je bio, znam da sam htjela da bude on. Ipak, čovjek ima posla, mora vježbati, možda se time bavio, sigurno jest.
Zašto ja tražim opravdanja za jednu večer? Nemam pojma, vjerojatno jer sam potpuno luda. Možda jer mi je tako ugodno pričati s njim. Možda jer sam tako sretna dan nakon tog razgovora.
Mogu li održati ovaj osjećaj do sedmog mjeseca? Hoću li ova dva mjeseca provesti učeći, radeći, zabavljajući se, a potom ga vidjeti i još uvijek misliti da je jedan od najboljih ljudi koje sam imala priliku upoznati u svom divnom mladom životu.
Zapravo, zato mi toliko znače ti razgovori, oni su nam jedini kontakt koji imamo.
No, što ako se zaljubljujem u sliku i rečenice koje vidim, ali ne čujem?
...sing something good to me...
.you gave me something that I didn't have.
Vani je bilo nevrime, kiša je lijevala kao iz kabla, a ja sam se samo nadala da se internet neće ugasiti.
Da, opet smo pričali i da, opet je bilo divno. I to ne toliko divno zbog samog razgovora i tema, već zbog toga što nam razgovori tako divno klize. Razumijemo se, mislim da smo jako slični.
Poslala sam mu jednu svoju pjesmu, bio je naprosto oduševljen.
-Pa curo, svaka čast, što drugo reći.
A ja se onako, samo crvenim i ludim od sreće, 6 sati udaljena od njega. A voljela bih da je blizu, da možemo pričati.
On ne pokazuje previše emocija, drži se malo distancirano u razgovoru, oprezno.
-Znaš da ti ne mogu ništa obećati, ne znam gdje me mogu odvesti.
-Pa ja ne tražim obećanje, jer obećanje ne mogu ni ja dati.
-Nećeš ostati samo jedan dan?
-A, bar tri.
-I to je nešto. Meni treba pola sata do tamo.
-I došao bi samo zbog mene?
-Da.
-Zašto?
-A zašto ne?
Izluđuju me naši razgovori, jer me toliko vesele. A vidjet ćemo se tek u sedmom mjesecu. A to je, daleko...
-Nisam ja imala namjeru tebe poljubiti.
-Tehnički, ja sam poljubio tebe.
-Da,ali ja te nisam odgurnila.
-Istina.
Sve je tako spontano i zabavno, bez obaveze, bez obećanja, nema tu ljubavi, nije to ni zaljubljenost, samo neka privlačnost, afekt. Upoznavamo se. Učimo nove stvari jedno o drugome.
On je već pomalo razočaran životom, a ja sam još puna nade. Možda ne bismo bili savršen par, ali nije ni bitno. U nekom drugom svemiru, možda bismo bili.
...has someone taken your faith...
.this never happened before.
-Super su slike...Ali nema nijedne tvoje.
-Oh,pa samo reci, ako želiš, pošaljem ti.
-Hajde!
[Nađem dvije slike koje sam zadnjih dana obrađivala u photoshopu i pošaljem mu ih.]
-Wow curo, stvarno su dobre, imas ti dara.
-Hvala, evo ti sad jedna normalna, gdje mi se vide plave okice.
[Pošaljem mu sliku, a on ne odgovara. Neobično, mislim se, nije valjda pao u nesvijest. Ili mu je slika tako loša.Kad odjednom.]
-Predivna si.
-Hvala, ali nemoj mi to govoriti umislit ću se.
-Pa, da sam ja ti, umislio bih se.
-----------------------------------------------------------
[Sviraju meni Floydi, i u personal msgu stoje.]
-Nemoj mi reći da i njih slušaš!
-Da, slušam.
-Ajme, genijalna si!
-----------------------------------------------------------
[Pričamo mi nešto o tome kako smo se slučajno pronašli na netu.]
-Ma ja sam znao onog dana da ćemo se mi opet naći.
-Kako si znao?
-Pa vjerovao sam da ćeš doći na Manu Chaoa.
-Ali nisi znao da ga slušam.
-Pa pretpostavio sam, kad si već bila cijela tako :)
--------------------------------------------------------------
[Ja spominjem neke stvari koje sam mu onu večer spomenila, čisto jer su povezane s nečim što se događa sada.]
-Znam, sjećam se da si mi to rekla.
-Zapamtio si?
-Naravno, mada sam star već :)
-Nisi ti star.
-U odnosu na tebe osjećam se staro.
-Ma daaaaaj, starče.
-Hey! Nemoj tako.
-Aha, dobro, neću, ne smijem ljutiti stare.
-Ajme, obožavam te tvoje komentare.
-------------------------------------------------------------
-Poslao bih ti ja svoju sliku, ali u odnosu na tebe, ja sam preružan.
-Govoriš gluposti, daj mi sliku.
-Aj,aj, you go girl.
-------------------------------------------------------------
Divan je.
Simpatičan.
Pametan.
Sluša super muziku.
Normalno se izražava.
Vidi se da je iskren.
Pričali smo do 2 ujutro.
Mislim da me osvojio!
...this world will go crazy, it an emergency....
.my heart can't stop beating.
Hmmm...Dopisujemo se!!!
Sasvim slučajno, našla sam ga na netu. Kao da je sudbina htjela, točno 16 dana otkako smo se upoznali i otkako je on prevrnuo cijeli moj svijet.
Započeli smo sa nekom glupom klasičnom porukom u stilu najjadnijeg klišeja iz filmova, ali naravno da nemam namjeru da samo na tome ostane. Željela sam priliku da mu kažem sve što mislim i sad kad je imam, trebam je i iskoristiti.
Samo mi držite fige, da on misli što i ja.
.viva la revolution.
|
